Vrijeme za uspomene je sada, ne sutra
Svi znamo kako život može postati vrtlog obaveza. Jutarnje gužve, neprestani rokovi, beskrajni sastanci. Danas odbijamo poziv, sutra preskočimo ručak s obitelji, sve u uvjerenju da ćemo to nadoknaditi – kasnije. Ali, što ako "kasnije" ne dođe?
Prije mnogo godina dogodilo mi se upravo to. Usred radnog dana, zvala me baka. Bila sam zatrpana poslom i rekla sam sebi: "Nazvat ću je sutra." Sutra je došlo, ali baka više nije mogla zvati. Taj trenutak, ta odluka da odgodim jedan razgovor, promijenila je način na koji razmišljam o vremenu i uspomenama.
Pronašla sam njenu staru fotografiju...i pitala sam se: Što je htjela reći tog dana? Kakvu je priču možda željela podijeliti? Možda neku iz njenog djetinjstva, o mladosti, ljubavima, strahovima? Nikad neću saznati.
Taj osjećaj tuge i gubitka naučio me koliko su trenutci s našim voljenima dragocjeni. Naučio me da život ne čeka.
Zašto odgađamo uspomene?
Svi smo skloni reći "sutra ću." Sutra ću otići na kavu s prijateljicom koju nisam vidjela mjesecima. Sutra ću sjesti s roditeljima i poslušati njihove priče. Sutra ćemo otići na izlet kao obitelj. Ali taj sutrašnji dan često ostaje samo iluzija.
Pamtim razgovor s prijateljem koji je cijelu svoju mladost proveo ganjajući poslovni uspjeh. Jednom mi je rekao: "Mislim da me moj sin više pamti po mom laptopu nego po mojim zagrljajima." Ta rečenica ostala je sa mnom jer toliko nas čini upravo to – fizički smo prisutni, ali emocionalno odsutni.
Što djeca pamte?
Djeca ne pamte vaše titule, priznanja ili brojke na bankovnom računu. Pamtit će trenutke kada ste ih gledali dok pričaju svoje priče, miris kolača koje ste pekli zajedno, način na koji ste ih tješili kad su plakali.
Jednom sam vidjela dijete koje je napisalo pismo svom djedu. U njemu nije bilo riječi o velikim darovima ili spektakularnim gestama. Pisalo je: "Najviše volim kad sjedimo u tišini i jedeš kruh sa sirom dok mi pričaš kako je bilo kad si bio mali." Tako jednostavno, a tako snažno.
Vrijeme je sada
Kad svakodnevica utihne – svi sastanci, e-mailovi, projekti – što ostaje? Sjećanja na ljude, na trenutke koje ste podijelili. Zamislite da vaši voljeni jednog dana listaju stare fotografije i priče koje ste im ispričali. Kakav trag želite ostaviti?
Možete početi već danas. Nazovite roditelje, posjetite djeda i baku, sjednite s djecom i pitajte ih kako je prošao njihov dan. I ne samo da ih pitate, nego i da slušate. Poklonite im spomenare ili zapišite priče koje želite podijeliti s njima.
Nemojte čekati. Uspomene se ne stvaraju sutra. Stvaraju se sada – u ovom trenutku. Vrijeme je poput tvrdoglavog djeteta. Ne osvrće se, ne vraća se i ne čeka.
Kad nas više ne bude, naši voljeni neće pamtiti koliko smo radili, nego kako smo ih voljeli. Hoće li se sjećati vaše odsutnosti ili vaše prisutnosti?
Vrijeme za uspomene je sada. Baš sada. 🌟