Što biste voljeli da su vaši roditelji zapisali za vas?

Ponekad se uhvatim kako razmišljam o svim onim pitanjima koje nikad nisam postavila svojim roditeljima.

Kakvi su bili kad su bili djeca?

O čemu su sanjali kad su gledali zvijezde?

Što su osjećali kad su me prvi put držali u naručju?

Sve te sitnice koje čine život, koje oblikuju ljude koje volimo, a koje tako lako izmaknu iz razgovora, ostajući samo u njihovim mislima.

Sjećam se jednog popodneva kada sam kao dijete kopala po starim stvarima u bakinom ormaru. Naišla sam na kutiju s fotografijama. Na jednoj je bila moja mama, s velikim osmijehom i naočalama iz sedamdesetih. Pitala sam je: "Mama, što si ovdje radila?" S osmijehom mi je ispričala kako je to bilo jedno od njezinih prvih putovanja s prijateljicama, kako su cijeli vikend provele pjevajući i smijale se na glas, bez briga. Jedna priča, samo jedna, ali toliko bogata. No, koliko je priča ostalo neispričano?

Jednom sam pitala tatu kako je izgledalo njegovo djetinjstvo. Sjećam se njegovog osmijeha kad je krenuo pričati o danima koje je provodio na selu. "Znaš," rekao je, "moj zadatak je bio skupljati jaja iz kokošinjca. Jednom su mi sva pala, pa sam pobjegao, bojeći se kazne." Smijali smo se oboje, ali tada sam shvatila koliko malo znam o njegovim danima kad je bio dječak, prije nego što je postao "tata."

Možete li zamisliti kako bi bilo otvoriti knjigu u kojoj su roditelji zapisali sve te priče? Njihove uspomene iz djetinjstva, mladosti, prvih ljubavi, njihovih strahova i snova.

Knjigu koja bi bila most između njihovog svijeta i našeg.

Jedan prijatelj mi je pričao o svom djedu koji je vodio dnevnik. U njemu su bile zapisane svakodnevne sitnice – kakvo je bilo vrijeme, kako je prošao dan, male anegdote s unucima. Nakon djedove smrti, taj dnevnik postao je obiteljsko blago. Čitajući njegove riječi, mogli su ga ponovno čuti, osjetiti. To više nisu bile samo stranice – to je bio njegov život, njegova ostavština.

Danas, kada sama imam djecu, često se pitam što će oni htjeti znati o meni. Možda neće biti važno kakve sam poslove radila ili koliko sam projekata završila. Vjerojatno će ih zanimati što sam voljela čitati, čega sam se bojala, o čemu sam sanjala. Kako sam se osjećala kad sam prvi put čula njihov smijeh.

Zato volim Mamin spomenar i Tatin spomenar. Jer to nisu samo knjige. To su čuvari priča, osjećaja i trenutaka. Kad uzmem Mamin spomenar u ruke, mogu zamisliti kako će izgledati kada ga moja mama ispuni. Bit će tu priča o njenim snovima iz mladosti, savjeta koji bi mi sada, kao odrasloj ženi, značili sve na svijetu.

A Tatin spomenar? Zamišljam svog tatu kako zapisuje o svojim nestašlucima iz djetinjstva, o prvim vožnjama biciklom, o tome kako je bilo odrastati u njegovom vremenu. Ta knjiga bila bi poput prozora u njegov svijet, onaj koji nikada ne bih mogla do kraja razumjeti bez njegovih riječi.

Ponekad zaboravimo da su naši roditelji ljudi s vlastitim pričama, prije nego što su postali "mama" i "tata." Njihove priče su njihovo nasljeđe – ali i naše.

Zato, ako imate priliku, pitajte ih. Uzmite Mamin spomenar, uzmite Tatin spomenar i recite im: "Zapišite ovo za mene." Jer jednog dana, te riječi će biti neprocjenjivo blago.

Naši roditelji možda nisu zapisali sve što bismo željeli znati, ali mi možemo osigurati da njihova priča ne nestane.

Sačuvajmo uspomene. Prije nego što postanu samo sjećanja. 📖❤️