Ljudi koje danas uzimamo zdravo za gotovo, sutra će biti samo uspomene

Kad ste zadnji put sjeli sa svojom mamom i pitali je kako je? Ne ono brzo, usputno "kako si," nego stvarno, duboko – kako si? Kad ste zadnji put nazvali svog tatu i pitali ga što mu je danas izmamilo osmijeh? Kad ste zadnji put proveli sat vremena s bakom, slušajući njezine priče, iako ih možda znate napamet?

Svi mislimo da imamo vremena. Sutra ćemo nazvati. Sljedeći tjedan ćemo posjetiti. Kad završi ovaj projekt, imat ćemo više vremena. Ali stvarnost je da vrijeme ne čeka. Ljudi koje danas uzimamo zdravo za gotovo, sutra će biti samo uspomene.

Sjećam se dana kada me baka nazvala usred mog užurbanog dana. Imala sam sto stvari na rasporedu i rekla sam joj da ću je nazvati kasnije. Sutra. Ali to "sutra" nikada nije došlo. Taj neuzvraćeni poziv me proganjao mjesecima. Što je htjela reći? Je li imala neku priču za mene? Neki savjet koji mi je možda tada bio potreban, ali ga nisam imala priliku čuti?

Ista stvar dogodila se i s mojim djedom. Godinama je bio moja stijena, moj heroj, ali nisam uvijek imala strpljenja za njegove priče. Znao bi me zvati i pričati o svojim mladenačkim danima, o tome kako je prvi put vozio bicikl ili kako je išao na ples sa svojom simpatijom. U tim trenucima, često bih mislila: "Pričat će mi to opet sljedeći put." Ali jednog dana, taj "sljedeći put" više nije postojao. Njegov glas je utihnuo, a priče su nestale s njim.

Danas se često pitam, koliko toga nisam čula jer sam mislila da imam vremena. Koliko smo svi mi izgubili jer smo vjerovali da će naši voljeni biti ovdje zauvijek?

Pričala sam nedavno s prijateljicom čija je mama preminula prije nekoliko godina. Rekla mi je nešto što nikada neću zaboraviti: "Dala bih sve da mogu sjesti s njom još jednom, da je pitam sve one stvari koje me sada more. Kako se osjećala kad je prvi put postala mama? Kako je znala da je moj tata 'onaj pravi'? Što ju je činilo sretnom? Ali sada je prekasno."

Tada sam shvatila koliko je važno ne čekati. Koliko je važno cijeniti ljude dok su još ovdje. Jer sve one sitnice koje nas danas možda živciraju – njihovi savjeti, priče koje smo već čuli, njihovi upiti "jesi li jela" – jednog dana će biti ono što ćemo najviše nedostajati.

Zamislite da imate knjigu, ispunjenu njihovim riječima, njihovim mislima, njihovim pričama. Zamislite da možete otvoriti tu knjigu kad god želite i ponovno čuti njihov glas. Zato postoje ovi spomenari – oni most prema ljudima koje volimo, čak i kada ih više nema.

Jednom sam pročitala rečenicu koja mi se urezala: "Kad jednom netko ode, prestaneš se sjećati zvuka njihovog glasa." To me pogodilo jer sam shvatila da je istina. Ali priče koje napišemo, riječi koje zapišemo – one ostaju.

Zato pitajte. Slušajte. Zapišite. Ne čekajte "sljedeći tjedan" ili "kad bude manje obaveza." Ljudi koje danas uzimamo zdravo za gotovo, sutra mogu biti samo uspomene.

Ako imate priliku, dajte svojoj mami ili tati Mamin spomenar ili Tatin spomenar. Recite im: "Napiši ovo za mene." Možda vam sada neće značiti toliko, ali jednog dana, kad ih više ne bude, te riječi će biti neprocjenjive.

Jer, na kraju dana, naši uspjesi, priznanja i postignuća nikada neće biti važniji od ljudi koje volimo. Ljubav, pažnja i vrijeme – to je ono što ostaje. I to je ono što trebamo sačuvati.

Ne čekajte sutra.

Sutra možda neće doći. Čuvajte uspomene. Čuvajte ljude. 🌟