Kako ohrabriti baku i djeda da podijele svoje priče prije nego što bude kasno
Jeste li ikada uhvatili baku ili djeda kako započnu priču iz mladosti… i onda je prekinu rečenicom: „Ma nije to važno.“ A vi ste u sebi pomislili: Ali jest. Itekako jest.
Priče naših baka i djedova nisu samo uspomene.
One su posljednji živi most prema prošlosti.
I ako ih ne zapišemo – nestaju.
Zašto bake i djedovi često ne žele pričati o sebi
Većina starijih ljudi ne misli da je njihov život bio “poseban”. Njima su rat, siromaštvo, težak rad i odricanja – normalni. Često:
- misle da su njihove priče dosadne
- ne žele “gnjaviti”
- boje se emocija koje će se otvoriti
Zato ih ne treba nagovarati. Treba ih pozvati na sigurno mjesto.
1. Stvorite trenutak u kojem se osjećaju važno
Najbolje priče ne izlaze kad ih pitate usput. One dolaze kad:
- nema žurbe
- nema televizije
- nema prekidanja
Obiteljski ručak. Kava poslije ručka. Tišina u kojoj se sluša.
2. Postavljajte pitanja koja bude sjećanja, ne činjenice
Ne pitajte: „Kako je bilo nekad?“ Pitajte:
- „Čega se najviše sjećaš iz svog djetinjstva?“
- „Koji ti je dan u životu bio najteži?“
- „Na što si bio/bila najponosniji?“
Takva pitanja otvaraju vrata koja su dugo bila zatvorena.
3. Slušajte bez ispravljanja i bez žurbe
Ako djed priča istu priču treći put – pusti ga.
Ako baka zastane – ne požuruj.
Priče nisu podcast.
One su čin povjerenja.
4. Fotografije i predmeti vraćaju sjećanja brže od pitanja
Stare slike, pisma, predmeti iz ladica – to su okidači. Jedna fotografija može izvući:
- cijelu priču o braku
- sjećanje na roditelje
- trenutak koji nitko drugi ne zna
5. Pokažite im da njihove priče NEĆE BITI IZGUBLJENE
Najveći strah starijih ljudi je da će: reći nešto, a da će to ipak nestati. Zato spomenar nije samo knjiga. On je obećanje da će njihove riječi ostati.
6. Zajedničko ispunjavanje spomenara briše strah
Ne morate im dati spomenar i otići. Sjednite s njima.
Vi pitate.
Oni pričaju.
Vi zapisujete – ili oni, ako žele.
Tada će shvatiti: „Moje priče stvarno nekome znače.“
Zašto je važno početi danas, a ne “jednom”
Nitko od nas ne zna koliko još puta će imati priliku pitati. A najčešće žalimo za pitanjima koja nismo postavili.
Jedna priča danas vrijedi više od tisuću sjećanja sutra.
Spomenari kao tihi čuvari obiteljskih priča
Bakin, Djedov, Mamin i Tatin spomenar nisu proizvodi.
Oni su prostori za glasove koji bi inače utihnuli.
Ako želite pomoći baki i djedu da svoje priče ostave vašoj djeci i unucima, pogledajte naše spomenare.