Što pokloniti teško bolesnoj osobi? Dar koji donosi utjehu i snagu
Kad saznamo da je netko koga volimo teško bolestan, često ostanemo bez riječi.
Želimo biti tu, pomoći... I naravno pokazati ljubav.
Ali istovremeno nas prati strah.
Strah da ćemo reći krivu stvar.
Strah da ćemo darom povrijediti.
Strah da ćemo nenamjerno poslati poruku koju ne želimo.
Jedna od najčešćih dilema koju čujemo glasi upravo ovako:
“Željela bih baki pokloniti Bakin spomenar, ali ima karcinom.
Bojim se da će pomisliti da mislim da će uskoro umrijeti.”
Ako ste se ikada našli u toj misli, važno je da znate jedno: ta briga ne dolazi iz loše namjere. Dolazi iz ljubavi.
Spomenar nije priprema za kraj.
U teškim trenucima ljudi ne prestaju biti ono što jesu.
Oni i dalje imaju sjećanja. Smijeh. Priče. Identitet.
Poklanjanje spomenara u takvim situacijama ne govori: “Odlaziš.”
Spomenar govori: “Tvoj život vrijedi. Tvoje priče vrijede.”
Pisanje o vlastitim uspomenama često donosi:
- osjećaj smisla
- povratak identitetu izvan bolesti
- trenutke mira u kaosu
To nije suočavanje sa smrću, već povratak sebi.
Pisanje kao siguran prostor za emocije
Teški trenuci donose emocije koje je teško izgovoriti naglas.
Strah. Tuga. Zahvalnost. Ljubav.
Spomenar nudi prostor bez pritiska.
Bez publike.
Bez potrebe da se “bude jak”.
Pisanje omogućuje osobi:
- Da izrazi ono što ne želi ili ne može reći naglas
- Da se osjeti viđenom i cjelovitom
- Da barem na trenutak vrati kontrolu nad vlastitom pričom
Za mnoge ljude to ima snažan, gotovo terapeutski učinak.
Ostaviti trag nije morbidno. To je duboko ljudski.
Jedna od najtežih stvari u bolesti je osjećaj da gubiš ulogu.
Da postaješ “netko o kome se brine”, umjesto osoba kakva si bio cijeli život.
Spomenar vraća dostojanstvo i osjećaj da još uvijek imaš što dati.
Najdublja povezanost često se dogodi upravo tada
Dijeljenje priča stvara bliskost kakvu svakodnevica rijetko dopušta. Razgovori postaju iskreniji, i više počinjemo uživati u tišini koju dijelimo.
Za obitelj i prijatelje, te riječi kasnije postaju:
- utjeha
- sidro
- podsjetnik na ljubav, a ne na bolest
Spomenar tada nije samo predmet.
On postaje most.
Ako se još uvijek pitate:
“Je li ovo primjereno?”
Odgovor je jednostavan. Ako dar dolazi iz ljubavi, poštovanja, želje da nekoga vidite i čujete - onda je primjeren.
Spomenar ne govori o kraju.
On govori o vrijednosti života.
Za kraj
Ako odlučite pokloniti spomenar:
- ne morate ga predstavljati kao “nešto što se mora ispuniti”
- dovoljno je reći: “Ako ti ikada bude odgovaralo, voljela bih da zapišeš svoje priče.”
To je sve.
Bez pritiska.
Bez očekivanja.