Vrijeme za uspomene je sada: zašto ne trebamo čekati sutra
Svi mislimo da imamo vremena.
Sutra ćemo nazvati. Sljedeći vikend ćemo se vidjeti. Jednog dana ćemo sjesti i pričati. Ali život ne funkcionira tako.
Vrijeme prolazi tiho. Bez upozorenja. I često shvatimo koliko je dragocjeno tek kad ga više nema.
Zašto stalno govorimo “sutra”
Svakodnevica nas guta. Posao. Rokovi. Obaveze. Umor. Odbijemo poziv jer “Sad mi nije zgodno”. Preskočimo ručak uz obavezan “Nadoknadit ćemo jednom”.
Ali “sutra” se lako pretvori u:
- sljedeći tjedan
- sljedeći mjesec
- nikad
Kad shvatimo da smo čekali predugo
Jednom me baka nazvala usred radnog dana. Bila sam zauzeta. Pomislila sam: “Nazvat ću je sutra.”
Sutra je došlo. Baka više nije mogla zvati. Ostala su samo pitanja:
- Što je htjela reći?
- Koju je priču nosila taj dan?
- Koju uspomenu nisam čula?
Takvi trenuci zauvijek promijene odnos prema vremenu.
Što djeca zaista pamte
Djeca ne pamte:
- vaše titule
- u kojm ste tvrtama radili
-
koliko ste zarađivali
Oni pamte:
- Jeste li slušali?
- Jeste li bili prisutni?
- Jeste li sjedili s njima?
Jedno dijete je u pismu djedu napisalo:
“Najviše volim kad sjedimo u tišini i pričaš mi kako je bilo kad si bio mali.”
To je ono što ostaje.
Zašto uspomene ne nastaju kasnije
Uspomene se ne stvaraju “jednog dana”. One nastaju u:
- običnim popodnevima
- tihim razgovorima
- malim trenucima
Kad jednom nestanu prilike, više se ne vraćaju.
Kako početi danas, bez velikih planova
Ne treba vam savršen trenutak. Dovoljno je:
- nazvati roditelje
- sjesti s bakom i pitati je o djetinjstvu
- zapisati priču koju ste upravo čuli
Zato postoje spomenari. Ne kao ukras.
Nego kao alat da se uspomene ne izgube.
Što ostavljamo iza sebe
Kad nas više ne bude, naši voljeni će se sjećati:
- jesmo li bili tu, s njima?
- jesmo li ih slušali?
-
jesmo li ostavili trag ljubavi?
Vrijeme ne čeka. Uspomene se ne stvaraju sutra.
Vrijeme za uspomene je sada.
👉 Pogledajte naše spomenare i sačuvajte priče koje ne smiju ostati neispričane